Prošle smo godine prvi put otišli u Split. Ispunio nam se san, jer smo oduvijek željeli vidjeti Dioklecijanovu palaču, taj jedinstveni spomenik vječnoj naravi građenja i zapanjujući primjer arhitekture koja je prvenstveno prisvajanje onoga postojećeg – preobražava stvarnost, ne glumi da je stvara. Na istom smo putovanju naišli na zgradu koja nije bila na popisu onoga što moramo vidjeti... iako je trebala biti, zato što je tumačila temu Dioklecijanove palače na radikalno suvremen način. Bio je to doživljaj za koji nismo bili spremni. Odjednom se pojavila, kao betonski svemirac koji je izgledao kao da je tamo sletio sa zvijezda. Divlje pokrivena grubim materijalima, s besramno nespretnim volumetrijskim rasporedom, mogla bi otjerati posjetitelja kojem se arhitektonska mašta hrani isključivo znakovima visoke kulture. Svakako nije bila lijepa u uvriježenom smislu riječi. Ali nije bila ni samo ružna. Više nego išta drugo, činila se intenzivnom, imala je nešto što vam ne dopušta da pred njom ostanete ravnodušni, neki nadnaravni intenzitet koji blago uznemirava. Taj je nemir možda dijelom potekao od napola ruševna stanja zgrade. Projektirao ju je 1978. godine Frane Grgurević kao kulturni centar za mladež, kakvi su bili popularni u bivšoj Jugoslaviji, ali izgradnja je stala 1984. iako je zgrada bila gotovo dovršena. Otada je stajala prazna, a već je pokazivala očite znakove propadanja kad su 2004. dva mjesna arhitekta, Miranda Veljačić i Dinko Peračić iz platforme 9.81, prihvatili neobičan izazov da joj pruže drugu priliku.